0
0
0
s2smodern

Imami, ostanimo uz porodice žrtava na dženazi u Potočarima

Kraj dvadesetog stoljeća,  po unaprijed planiranom  strateškom cilju na Bosnu i Hercegovinu izvršena je brutalna agresija od strane bivše JNA i paravojnih srpskih formacija s namjerom da potpuno unište  muslimane Bošnjake i da zatru  svaki traga o našem postojanju na ovim prostorima.  Vođeni tom zločinačkom politikom, zadojeni najvećim nabojem mržnje  u svome pohodu izvršiše brojne zločine širom BiH. Brojni zločini koje počiniše u vremenu od 1992. do 1995. godine, u Višegradu, Vlasenici, Bratuncu, Zvorniku, Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Jezeru kod Jajca..., i  drugim mjestima nisu im bili dovoljni pa nad Bošnjacima Srebrenice izvršiše genocid kako bi ispunili svoj bolesni plan. Radi počinjenog genocida nad potpuno nevinim Bošnjacima u „ZAŠTIĆENOJ ZONI“, Srebrenica posta najveća rana na srcima svih Bošnjaka i velika sramota međunarodne zajednice. Ona je rana koja boli i  koju osjećaju svi Bošnjaci i drugi dobronamjerni ljudi, a posebno mi koji smo rođeni i živjeli na prostorima gdje su zločini počinjeni i  koji smo dijelili bol sa onima kojima je sve pobijeno. A Srebrenica je zaista i najveća  sramota međunarodne zajednice koja je mirno posmatrala najsvirepija ubijanja potpuno nevinih i nezaštićenih insana, zatrpavanja u masovne jame, a zatim ponovnog premještanja da svoja zlodjela sakriju. I sama pomisao na sve ono što  su zločinci i najveći krvoloci učinili nad srebreničkim žrtvama u insanu se krv ledi, srce kao da treperi, insan osjeća manjak potrebnog zraka, nastupa neka malaksavost pa insan klone, a suze niz obraze teku, teku... 

Razmišljajući o genocidu nad Bošnjacima Srebrenice nameću se brojna pitanja koja traže i odgovore. Spomenut ćemo samo neka. Jeli moguće da genocid počiniše dojučerašnje komšije Srbi s kojima smo živjeli u dobrim komšijskim odnosima? Jeste moguće je. Pa to je nepobitna istina. Dojučerašnje komšije Srbi koji preko noći postaše četnici, ubice, koljači, monstrumi i šta sve ne...

I umjesto da te komšije zaštite svoje dojučerašnje drugare i jarane, u mnogo slučajeva baš oni zločine počiniše. Zatim,  da je bilo imalo ljudstva kod onih koji su naređivali činjenje zločina, oni bi zločine zabranili, oni bi obezbijedili zaštićeni koridor da Srebreničani pređu preko okupirane teritorije i dođu do svoje slobode. Na taj način bi barem donekle umanjili do tada počinjene zločine širom BiH. Umjesto toga, oni krenuše u zasjede i potjeru nevinih Bošnjaka koji su se kretali područjem Bratunca, Vlasenice i Zvornika, nastojeći da ih baš sve pobiju. I tako pobiše preko osam hiljada nevinih Srebreničana i počiniše genocid. I nakon svega toga često čujemo izjave nijekanja genocida, te kako su dešavanja u Srebrenici preuveličana. Zar ima još takvih koji niječu ono što je jasno k'o dan. Zar ima još onih koji mogu i zamisliti, a kamo li izjaviti da je preuveličano ono što je toliko veliko i strašno da ga insanski um ne može ni pojmiti, a kamo li jezikom iskazati ili perom opisati. Zbog takvih izjava svi Bošnjaci, a pogotovo mi koji smo sa tih područja, trebamo o tome stalno druge podsjećati i trebamo o tome pisati. Smatram da imamo obavezu o svakom nevino ubijenom Bošnjaku  barem po jednu priču napisati. Da, da. O Srebrenici trebamo napisati preko osam hiljada priča. Dužni smo sa istinom živjeti, istinu na vidjelo iznijeti i na kraju sa istinom umirati. Samo tako ćemo se odužiti našoj braći i sestrama koje din-dušmani nevine pobiše. Samo tako ćemo umanjiti bol Srebreničkim i drugim ucviljenim i uplakanim majkama, evladima, braći i sestrama ubijenih. Nakon počinjenog genocida nad Bošnjacima Srebrenice, Bošnjaci se nemaju kome pravdati. Međutim, i nakon toliko počinjenih zločina širom Bosne i Hercegovine i počinjenog genocida, naš svaki pokret se  brižno motri, a svaka naša izgovorena riječ  vaga najpreciznijom vagom. Raščlanjuje se i analizira, imali u njoj nešto što nismo smjeli izgovoriti. 

U ovom tekstu želim prenijeti jednu kraću priču majke i supruge žrtava srebreničkog genocida – priču Habibe-hanume Sinanović iz Brezovice kod Srebrenice, jednu od hiljada njih do sada neispričanih.

Priča majke Habibe

 Habiba je  rodjena  1941.  godine  kao najmlađe peto dijete u svojoj porodici u selu Zapolje, općina Bratunac.  Njezin  otac je poginuo u Drugom svjetskom ratu, a majke se malo nešto sjeća jer se i ona od tuge i bola razbolila  i ubrzo, kroz koju godinu poslije njega, umrla.  Habiba je, dakle  u Drugom svjetskom ratu ostala siroče, te  su se o njoj  brinula starija braća i sestra.  Tako je iz  potrebe još kao mala morala  da radi na njivama da bi se moglo preživjeti.  Kada je već odrasla udala  se u susjedno selo Brezovice općina Srebrenica, za rahmetli  Muhameda Sinanovica koji je bio njezina generacija,  1941. godište.  Zasnovala je  porodicu i rodila  sedmero djece, dva sina i pet  kćeri. Suprug Muhamed i stariji sin Sabit radili su u rudniku Sase i tako se živjelo od svoga rada i na svome imanju.

Kad je počela agresija 1992. godine na BiH i  srebreničko područje,  morali su napustiti svoje selo i preći u grad Srebrenicu, gdje su ostali  dok četničke snage nisu napale i  Srebrenicu.Taj dan Habiba-hanuma je zajedno sa svojim suprugom Muhamedom i najmlađom  kćerkom krenula prema autobusima kako bi prešli  na slobodnu teritoriju. Međutim, u Potočarima su supruga Muhameda   odvojili   od nje i kćerke rekavši da će ga brzo vratiti samo da ga nešto ispitaju, ali  od tada nikad ga više nije vidjela.

Sa sinovima se rastala na dan prije pada Srebrenice. Habibini  sinovi, Sabit koji je rođen 1967. i Samir, koji je rođen  1975. godine, su krenuli sa  drugim  srebreničkim  muškarcima preko šume kako bi se spasili.  Habiba je sa ostalim ženama i djecom  prešla na Dubrave kod Živinica gdje se našla sa drugom kćerkom i njeno troje djece  i snahom od starijeg sina i njihove  tri kćeri, te je dospjela u selo Ćubrić kod Banovića, gdje su u jednoj kući neko vrijeme svi živjeli iščekujući kada će se pojaviti suprug  Muhamed  i sinovi Sabit i Samir.

Dani su prolazili, a nikakva glasa nije bilo, da bi na  kraju saznala gorku istinu da su svi, nažalost, pobijeni. I tako Habiba osta i bez muža i bez sinova. 

Zatim nastaje iščekivanje da se njihovi mubarek zemni ostaci pronađu  i da budu ukopani u Potočarima. Stariji sin Sabit je pronađen, identifikovan i ukopan 2003. godine, muž Muhamed je pronađen i ukopan 2005. godine i na kraju mlađi sin Samir je pronađen i ukopan 2015. godine

Izgubila je Habiba još petero bratića i sestrića, a isto toliko je pobijeno Muhamedovih bratića i sestrića.

Habiba stanuje u Banovićima. U blizini ima kćer Sabinu  i njenih troje djece. Sabinin muž Rifet Baraković takođe nije prešao na slobodnu teritoriju, a nije još ni pronađen. Druga trojica zetova su prešli  i dokopali se slobode, te oni  i njene kćeri sa djecom  su u drugim gradovima i rasuti po svijetu. I snaha je sa djecom u drugom gradu. Nakon agresije udala  se i najmlađa Habibina kćer. 

 

Porodica šehida treba imama

Do sada sam prisustvovao svim dženazama u Potočarima osim prve dženaze i dženaze 2013. godine kada sam bio spriječen. Gotovo uvijek sam dolazio u jutarnjim satima. Tako sam i prošle godine došao oko osam sati u Potočare, te nakon kraćeg odmora  krenuo kroz Memorijalni centar. Kod jednog mezara ugledah jednu nenu uz koju je bila još jedna mlađa žena. Pročitah tekst na bašluku na kom je pisalo ime Sinanović Samir. Nazvah im selam, a zatim ih upitah: 

- Šta vam je šehid Samir? A nena teško izgovori: “To je moj sin, a ovo mi je drugi sin i muž koji su ukopani. 

- Kako je tebi ime i koga još imaš”, upitah je.

- Ime mi je Habiba, a imam pet  kćeri, ,četiri zeta, snahu od starijeg sina i njihovu djecu. 

- Znaš li ko će danas ovdje biti na ukopu. 

- Biće mi zetovi i ovaj unuk, a  mislim da će biti  neko i od Samirovih rođaka. 

- Imate li nekog hodžu u srodstvu i hoće li biti neko od imama. 

- Nemamo nikoga, a ne znam hoće li neko biti. 

Rekoh joj da ću biti ja, ako oni to žele. A Habiba-hanuma odmah me poče blagosivljati uz riječi, a hoćeš li stvarno biti. Hoću i ja ću doći prateći njekov tabut i tako je i bilo. Noseći Samirov tabut i prolazeći kraj iskopanih mezarova kod svakoga se iskupila porodica i većinom plaču. A nema ništa teže nego gledati uplakane majke, djecu, sestre i braću  kako čekajući tabut svoga najmilijega plaču.  Kraj svakog mezara situacija je slična. Razlika je samo u tome što negdje ima više, a negdje manje osoba. Ovo tvrdim jer prisustvujući dženazi u Potočarima uvijek sam učestvovao u ukopavanju i dovu učio kraj mezara i po nekoliko osoba, bližih rođaka, komšija i prijatelja, ali i kod onih koje nisam ni poznavao, kao i prošle godine.

 Kada smo donijeli tabut sa zemnim ostacima Samirovog mubarek tijela spuštajući ga kraj iskopanog mezara gledam njegovu majku Habibu i sestre.koje takođe plaču, prilaze tabutu, miluju i ljube platno kojim su prekriveni mubarek ostaci rahmetli Samira. Tješimo ih, Habibi je najteže, svi je tješimo, te tako je tješeći rekoh: “Nemoj Habiba plakati, Samir će IN ŠAA ALLAHU TEALA u Džennet i tamo će i tebe dočekati. Čini mi se da su je ove riječi prilično utješile. Kćeri joj daju vode da se napije, da prekine post, a ona kaže da će izdržati do akšama i izdržala je, ispostila je i taj dan. Teški su to trenuci čak i za onoga ko gleda majke kako oplakuju svoje najmilije, a kako je tek njima, ucviljenim majkama. Samirovo mubarek tijelo u mezar smo spustili neko od zetova i ja. Poredali smo daske zatrpali mezar, okružili Samirov i još jedan mezar, proučili sureta i dovu. Majka Habiba me blagosivlja. Njeno blagosivljanje je iz dubine duše, molim Uzvišenog Allaha da njene riječi ukabuli. Blagosivljaju prisutni iz porodice drugog šehida kome smo takođe proučili dovu. Još smo se malo zadržali u razgovoru, zatim se rastali uz dogovor da ću napisati ovaj tekst o  Habibi, njenom suprugu i sinovima.

Svaka porodica želi da se nakon ukopa prouči dova

 

 I tako ja ispunih svoje obećanje dato Habibi i njenim kćerima prošle godine, ali i svoj prijedlog iz ovoga teksta da o svakom ubijenom Bošnjaku trebamo napisati tekst-priču za nezaborav. Ovo je moj doprinos tome nezaboravu, koji treba da bude dio zaštite naše djece od mogućih budućih genocida. Ovo je ustvari samo jedan mali djelić tog teksta-te priče  koju će trebati nastaviti. Jer o svakome treba cijelu biografiju napisati.  Ne smijemo prešutjeti  zulum koji su nam zločinci nanijeli, jer su oni ohrabreni ogromnom nesrazmjernom vojnom moći, u odnosu na nas Bošnjake, zatim zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema Islamu i muslimanima, planski vršili  zločine širom Bosne i Hercegovine, a zločin nad Bošnjacima Srebrenice  dostigao je  vrhunac - to je genocid. Da su  zločinci paravojske bosanskih Srba i njihova braća, pripadnici  JNA, na najsvirepiji način postupali sa zarobljenim i bespomoćnim civilima Srebrenice, postoje brojni i nepobitni dokazi koje  zna čitav svijet, a znaju i oni i njihovi naredbodavci i mentori. Ono što posebno boli jeste činjenica da su u mnogo slučajeva zločinci, nakon masovnih pogubljenja i zatrpavanja u masovne jame vršili još jedan zločin nad mubarek zemnih ostacima žrtava ponovnim kasapljenjem njihovih skeleta i premještanjem na druga mjesta, te je time još više otežano kompletiranje i identifikacija ubijenih osoba. Mnogi Srebreničani u pokušaju da pređu na slobodnu teritoriju pobijeni su granatama, pamovima i patovima u šumama gdje im i ostaše njihova mubarek tijela izložena svakoj vrsti propadanja i potpunog uništenja, te tako neki neće nikada biti pronađeni i u Potočarima ukopani iako bi to bio barem jedan mali mehlem na ranu svake majke, evlada i drugih ožalošćenih.

Kad insan razmišlja o genocidu u Srebrenici, a kada ima  sve ovo i još mnogo što šta na umu onda mu naviru misli: „ Kako li je čestitim i plemenitim majkama Srebrenice“? Teško im je da teže ne može biti, jer gubitak vlastitog djeteta je jedno od najvećih dunjalučkih iskušenja. Njihovu duševnu bol  mogu razumjeti samo oni koji su doživjeli istu sudbinu. Svi drugi, ma koliko milostivi bili ne mogu ih ni izbliza razumjeti. To je zbog toga jer su djeca na Dunjaluku predmet najveće ljubavi i pažnje kod svakoga onog koga je Uzvišeni Allah obradovao dajući mu dijete. Djeca su roditeljski ukrasi. Djeca su dio svojih roditelja. Zato, kada dijete nešto boli, njegov roditelj, a pogotovo majka, gledajući njegovu bol trpi istu ili još veću bol. Sama  pomisao srebreničkih majki kroz šta su sve prošla njihova djeca izaziva neopisivu bol srca i  duše. Dodatna bol je svake majke koja još ne zna gdje se nalaze mubarek kosti njenog djeteta. Zato treba sve učiniti na pronalaženju  mubarek zemnih ostataka žrtava, ukopati ih kako bi našli smiraj i oni i njihovi najmiliji.

Pravi i najbolji odgovor na pitanje, zašto su zločinci ova zlodjela činili nalazimo u 8. ajetu sure El-Burudž u kome Uzvišeni Allah kaže:

''A SVETILI SU IM SE  SAMO ZATO ŠTO SU U ALLAHA, SILNOGA I HVALE DOSTOJNOG, VJEROVALI“. Istinu je rekao Uzvišeni Allah dž.š.

 

Imami, ostanimo uz porodice žrtava na dženazi u Potočarima

Na kraju ovoga teksta želim zamoliti sve koji 11. jula dođu na dženazu u Potočare, a posebno imame, da budu s džubbom i ahmedijom, te da ostanu do kraja dok se i posljednja osoba ukopa i prouči zajednička dova, a evo i zašto. Svaka porodica želi da se nakon ukopavanja nihovog najmilijeg kraj njegovog mezara prouči dova

Poslušajmo ih i udovoljimo njihovoj želji. Veliki broj imama s ahmedijama učestvuje u ukopavanju i učenju dova kod mezara i prisustvuju zajedničkoj dovi, ali neki nekud žure. Sigurno je da neki imaju i opravdan razlog, ali je isto tako sigurno da  neki žure da bi samo prije drugih komotno izašli iz saobraćajne gužve koja kasnije zaista i bude. Za sve nas ubijeni Srebreničani trebaju biti kao naši najbliži i najmiliji. Zato učestvujmo u njihovom ukopavanju i učenju dove i to će biti naša istinska ta'zija – saosjećanje sa porodicama nevinih i na „bi gajri hak“ ubijenih Srebreničana, jer u tim  trenucima riječ istinske utjehe ima i najveću cijenu. Zato je potrebno ožalošćenim  majkama, sestrama i kćerima, ali i ostalim najbližim, topla bratska i očinska riječ utjehe, riječ istinske ta' zije – saosjećanja, a tu riječ najbolje može uputiti upravo imam. 

Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da svim ubijenim muslimanima  Bošnjacima primi šehadet,  da sve ožalošćene na dunjaluku obaspe saburom, da ucviljene  roditelje nagradi obećanim Džennetom, a sve ubice i zločince da stigne zaslužena kazna i na Dunjaluku i na Ahiretu. Amin.

 

Ramiz Bećirović, Jajce

 

0
0
0
s2smodern
Joomla templates by Joomlashine