0
0
0
s2smodern
Dženaza ubijewnim Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića obavljena 12.05.1999.

Sve ove godine od povratka Bošnjaka na područje Jezera, te u Čerkazoviće i Ljoljiće postojala je ideja da se izgradi šehidsko spomen-obilježje ubijenim Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića koje su din-dušmani zvjerski ubili u noći 10. septembra 1992. godine i tako počiniše zločin nad stanovnicima ovih sela.

Zločin nad ovim mirnim insanima, muškarcima, ženama i djecom počiniše njihove dojučerašnje komšije s kojima su se svakodnevno susretali, pozdravljali. S njima ili sa njihovom djecom u školu išli, s njima ili sa njihovom djecom u jajačkim i drugim firmama radili.

Zajedno se u školu i na posao istim prijevozom prevozili, istu Jugoslovensku narodnu armiju služili, ali koja postade Armija samo jednog naroda i učesnik agresije na Bosnu i Hercegovinu čiji vojnici počiniše mnoge zločine širom Bosne i Hercegovine od Višegrada, Srebrenice i Zvornika do Bosanskog Novog i drugih mjesta na krajnjem zapadu naše domovine.

Izvršioci zločina nad Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića su:  Pekez (Mile) Mirko, Pekez (Špire) Mirko,  Savić (Ljubka) Milorad i Marić (Ile) Zoran, kojima je suđeno za zločin, te Jandrić (Sime) Jovo i Pekez (Mile) Slobodan koji su u bjegstvu u Srbiji, dok ostala četverica nisu više među živima.

Imenovani su u selima Čerkazovići i Ljoljići, u pomenutoj noći iz kuća prisilno izveli sve Bošnjake koji su se tu zatekli, a koji im nisu uspjeli pobjeći, odveli ih u šumu Draganovac, zvanu Tisovac te ih  iz vatrenog oružja nad provalijom strijeljali.

Na taj način ubijene su 23 osobe među kojima je bilo žena, djece i starih. Pet osoba je preživjelo. Sa četiri osobe više puta sam razgovarao, te sam zabilježio njihove izjave  iz kojih za ovaj tekst izdvajam samo po nekoliko rečenica.

Iz svjedočenja preživjelih žrtava zločina vidljivo je da su svi prisilno izvedeni noću iz kuća. Jednima je govoreno da idu na ispitivanje, a drugima da idu u Bravnice na razmjenu. 

Zobić Nurija-zvani Nurko koji je žrtva navedenog zločina i kojem je ubijena supruga, dvoje djece i sestra. U svojoj izjavi između ostalog  navodi da je tu veče bio u svojoj kući zajedno sa ženom, a djeca su već legla da spavaju, te da je njegova žena oko 21.15. sati pogledala kroz prozor i vidjela naoružane vojnike kako ulaze u dvorište, nakon čega ih je Jovo Jandrić pozvao da izađu.

“Kada sam izašao iz kuće prepoznao sam Pekez (Mile) Mirka koji je bio u vojnoj maskirnoj uniformi i držao je oružje „kalašnjikov“ upereno u  mene, naređujući mi da se vratim u kuću, obučem i krenem za njim zajedno sa ženom i djecom. Prepoznao sam još pet lica koji su također bili uniformisani među kojima je bio samo jedan koji nije iz Čerkazovića i Ljoljića, ali sam i njega poznavao. Krenuli smo prema raskrsnici Čerkazovići – Ljoljići – Jezero. Ostali smo kod te raskrsnice,  a jedna grupa četnika je otišla prema Ljoljićima da dovedu ostale Bošnjake. Naređeno nam je da sjednemo, a četnički vojnici su držali puške iznad naših glava. Tu smo bili,dok su četnici došli vodeći zarobljene Bošnjake Ljoljića koje su udarali.

Ponovo su nas postrojili, te smo krenuli ka Tisovcu. Na tom putu četnički vojnici su nas udarali raznim predmetima. Kad smo došli na jednu livadu, Pekez Mirko je stavio svoju bluzu i naredio da tu ostavimo novac, satove i druge vrijednosti. Nakon toga, doveli su nas do jedne provalije, licem okrenutim prema provaliji, a Jovo Jandrić je naredio vojnicima da pripreme puške.

Čuo sam pucanj! Neko vrijeme nisam znao za sebe. Kad sam došao svijesti, vidio sam ubijene Bošnjake oko sebe. Osjetio sam da sam ranjen u nogu.

Prišao mi je Bajramović Mustafa, dječak koji je također bio ranjen i rekao da nema više preživjelih. Tom prilikom su mi ubijeni: sestra, supruga i dva sina (dječaka). Krenuli smo kroz šumu, bila je magla.

Ujutro smo došli do kuće Karahodžić Fatime. Zatim su nas odvezli do Šipova”.

Zejna Bajramović koja je preživjela zločin  na okolnost odvođenja civila iz sela Čerkazovići u svojoj izjavi kaže da je odvođenje počelo u noćnim satima na dan sahrane poginulog vojnika Savić Rade.

Ona se te noći nalazila u kući Balešić Fahre, kada je neko zalupao na vrata govorivši: „Izlazite, otvarajte vrata!“

“Na što sam otvorila vrata i tom prilikom ugledala supruga Muju, sina Latifa, zatim Mutić Nedžiba, njegovu ženu, Mustafu Bajramovića i njegovog sina. Tom prilikom sam prepoznala Jovu Jandrića i drugu  osobu za koju mislim da je Pekez (Špire) Mirko, jer je bio kod nas prije izvjesnog vremena na svadbi moga sina.

Prilikom izvođenja rečeno nam je da se ne oblačimo i da brzo krenemo jer nas vode na ispitivanje. Mome sinu je naređeno da ponese Fahru kod koje sam boravila, i koja je od straha izgubila svijest.

Krenuli smo prema kući Nurke Zobića u čijoj se blizini nalazi raskrsnica Osoje, kojom prilikom su nas naoružana lica udarala, a mene lično je Jovo Jandrić udario kundakom puške.

Vidjela sam da su na raskršću sjedili okupljeni iz sela Čerkazovići, koje su čuvali naoružani ljudi. Tu smo ostali jedan sahat vremena dok su doveli osobe iz Ljoljića”.

 

Mutić Fahrija koji je takođe žrtva zločina iznosi slijedeće:

“U noći 10. septembra oko 22 sata neko pokuca na vrata kuće Karahodžić Omera u kojoj smo  se pored mene nalazili još Karahodžić Omer, njegova žena Zarifa i njihov sin Senad, Malkoč Šećo, Karahodžić Ibrahim i moj otac Muharem.

Neko je pokucao i tražio da se otvore vrata, a nakon čega sam vidio Pekez (Mile) Mirka i Jovu Jandrića sa automatskim puškama. Mirko je tom prilikom naredio da zovem oca koji je kroz prozor pobjegao, prijeteći pri tome da će me ubiti ako to ne učini.

Otac  se nije vratio nego je preko šume za nekoliko dana došao u Prusac. Kada smo dovedeni do jedne provalije naredili su da stanemo uz provaliju, te su rafalno zapucali po nama, a mi smo se strovalili u provaliju.


Mene je zaštitilo tijelo Mustafe Bajramovića. Nakon petnaestak minuta ja sam ustao i polahko se vratio iznad sela, gdje sam ostao, dok mi nije žeđ dojadila, te sam se spustio do kuće Fatime Karahodžić  (moje tetke) tražeći je. Našao sam je u kući Devića. Nakon toga, odvezli su nas u selo Volare”

Karahodžić Omer koji je kritične noći boravio sa ženom i djecom u sobi na spratu ove kuće, dok ga nije pozvao brat Ibrahim-Brahko iz donjeg sprata, tvrdeći da je došla vojna policija i da traži prozivku.

Čuo je da brat govori: „Pusti ga Pekezu da se obuče!“

Na što je Pekez naredio da se odmah izlazi.

“Nakon što sam sišao niz stepenice vidio sam Jovu Jandrića i Mirka Pekeza naoružane, a vidio sam da u sobi nije bilo Muharema Mutića, koji je tu ranije boravio, jer je pobjegao kroz prozor. I ja sam iskočio kroz otvoren prozor i sakrio se u jednu gromilu.

Jovo Jandrić je tražilo da se vratim te je ispucao jedan rafal po gromili. Nisam bio ranjen, ali su me vidjeli, te sam morao poći. Kada sam došao na put do svoje žene sina i ostalih vidio sam da su po nas došli naše komšije Jandrić Jovo, Savić Simo i Pekez  Mirko.

Kada smo došli na jedno mjesto u blizini kuće Pekez Mirka vidio sam grupu Bošnjaka iz Čerkazovića. Odakle su nam naredili pokret prema Draganovcu. Pratilo nas je između 10-15 naoružanih četnika. Neki su imali čarape na glavi.

Usput su nas udarali čime su god stigli. Kad su nas dotjerali do jednog velikog jarka (jame), postrojili su nas okrenute prema jami, a tada se čuo glas: ''Napred srpska vojsko'!!', a rafalna paljba je osuta po nama. Pao sam u jarak, ali nisam bio ranjen.

Tada je neko naredio Mirku da ispuca još po nama, tada sam osjetio da sam ranjen u noge i u predjelu rebara.  Zatim je naređeno da se u jamu bace oni koji  su pali iznad jame, pa je tako na mene palo dvoje ljudi.

Ležeći tako u krvi i pritisnut mrtvom braćom čuo sam da Zejna Bajramović doziva muža i sina. Rekao sam joj da šuti, jer će opet zapucati.

Kratko se čuo poneki glas umirućih osoba, a zatim je sve zašutilo. Ujutru sam pokušao da idem ali nisam mogao. Puzeći sam izašao iznad puta i tu sam ostao do iza podne, kada su naišla tri policijska vozila.

Primijetio sam da među policajcima ima Borko Oparnica koga sam poznavao i kome sam se javio i zatražio vode. Dao mi je vode rekavši da ne pijem puno pošto sam ranjen. Ovim policajcima sam ispričao ko nas je pobio, a Borko reče da to nisu trebali činiti.

Stavili su me u neko auto i odvezli do Jezera, zatim kombijem do Ljoljića gdje su bili Nurko, Zejna i jedan dječak, te su nas odvezli u ambulantu u Šipovo, a onda u Banjaluku u bolnicu, Nakon ukazane pomoći prebačen sam u logor na Manjaču gdje sam ostao 10-15 dana do razmjene.

Ovako ranjen doživio sam razna maltretiranja. Posebno je bilo teško gledati i slušati kako muče i ubijaju druge zarobljenike“.

Iz izjava  preživjelih žrtava ovoga zločina može se samo naslutiti o kakvom se zločinu radi, jer ne postoje riječi kojima bi se mogao ovaj zločin opisati, niti postoje riječi kojima bi se zločinci mogli imenovati. Najviše im priliče riječi; krvoloci, monstrumi…

I stotine tomova knjiga  trebat će napisati da bi se zločini počinjeni nad Bošnjacima BiH opisali, jer zločini koje četnici nad Bošnjacima počiniše zaista se nemogu ni umom obuhvatiti, a kamoli riječima opisati.

Iz onoga šta je sve zločincima padalo na pamet pri vršenju zločina da se zaključiti da je svaki zločin koji su počinili bio unaprijed dobro isplaniran i samo se čekalo na njegovo izvršenje.

Tako i zločin nad Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića je bio  do u tančine isplaniran od njegovih glavnih aktera-zločinaca. Preživjele žrtve zločina tj. svjedoci zločina u svojim izjavama imenom i prezimenom navode imena zločinaca koji ih iz kuća u noći 10.9.1992. godine nasilno izvedoše do mjesta pogubljenja otjeraše. Na odeđenom mjestu opljačkaše i rafalnom paljbom pobiše.

Uzimajući izjavu Zejne Bajramović koja pored ostalog kaže da je njenom sinu naređeno da ponese Fahru Balešić koja je od straha svijest izgubila.

U meni, koji sam bio njihov imam i muallim 20 godina budi na stotine lijepih uspomena o svakome ubijenom ponaosob. Zar je postojalo živo biće koje hoda na dvije noge, i još se zove čovjek, pa još policajac ili vojnik, da je mogao dići ruku i ubiti Fahru Balešić koja u svome života nikada i nikome nije ništa ni ružno mislila, a komoli učinila.

Takve su bile plemenite majke i sestre Bošnjakinje Čerkazovića i Ljoljića. Takvi su bili plemeniti  Bošnjaci ovih sela. Među pogubljenim je bilo i djece, a sva djeca svijeta, pa tako i djeca Čerkazovića i Ljoljića su bezgriješna. 

Zar neko može i pomisliti da digne ruku i ubija djecu?  Ali eto u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu  naše komšije Srbi-četnici ubijaše i djecu, a na nekim mjestima i tek rođenu djecu.

Jadna li je ta policija i vojska koja je u svojim redovima imala one koji zločine počiniše. Pored onih kojima je za zločin počinjen nad Bošnjacima  Čerkazovića i Ljoljića suđeno,  svi preživjeli u svojim izjavama ponajprije spominju Jandrić Jovu koji se kao i Slobodan Pekez nalaze u bjekstvu u Srbiji.

S pravom se postavlja pitanje: “ Zar i nakon 24 godine od izvršenja zločina Jovo i drugi imaju nečiju zaštitu  i nisu dostupni organima  gonjenja da  se privedu pred lice pravde?”

Jandrić Jovu svi spominju kao jednog  od organizatora i izvršitelja ovog gnusnog zločina nad nevinim insanima. Jovo je radio u Medicinskom centru Jajce kao ekonom – nabavljač za bolničku kuhinju. Poznavao je mnoge ljude i oni su njega poznavali, a posebno je poznavao sve Čerkazlijane i Ljoljićane i oni su njega svi poznavali.

I ja sam ga poznavao i vrlo često sretao. Nakon onoga što je učinio najblaže što se može reći za njega je slijedeće: “Bio je najžešći vuk u janjećoj koži. On je monstrum, krvolok, a glumio je potpuno mirnog, saosjećajnog  i kulturnog čovjeka. Zatim se treba reći da je najveća kukavica, jer se sakrio i dalje se krije negdje po Srbiji. Možda i uspije da se krije do smrti i da izbjegne ovodunjalučku kaznu, ali je sigurno da Allahovom, dž.š., sudu i Njegovoj potpunoj pravdi neće moći izmaći i da će zasluženu kaznu iskusiti”.

Na ploči šehidskog spomen-obilježja upisana su imena ubijenih 10.09.1992. godine i godine njihovog rođenja: Bajramović  Mujo (1927), Bajramović Latif (1959), Bajramović  Mustafa (1946), Bajramović Irhad (1971), Bajramović Ekrema (1939), Bajramović Sabahudin (1979),  Balešić Mustafa (1950), Balešić Faza (1918), Balešić Fahra (1928), Karahodžić Ibrahim (1933), Karahodžić  Zarifa (1928), Karahodžić Senad (1968), Malkoč Šećo (1934), Mutić Nedžib (1936), Mutić Ramiza (1936), Mutić Derviša (1933), Mutić Fatima (1963), Zobić A. Fikreta (1956), Zobić T. Fikreta (1957), Zobić Asmer (1977), Zobić Adis (1983), Zobić Đula (1924) i Zobić Adnan (1979. godine).

Na drugom dijelu ploče upisana su imena osoba koje su u toku agresije poginuli od četničkih granata sa godinom rođenja i pogibije: Ahmečković  Hanifa (1945-1994), Bajramović Alija (1909-1992) i Begović Meho (1929-1992. godine).

A zatim imena Čerkazlijana i Ljoljićana koji su ubijeni na dan okupacije Jezera 02. i 03. juna 1992. godine: Ahmečković Gane (1938), Balešić Aziz (1918), Karahodžić Muharem (1926), Karahodžić Adem (1928), Karahodžić Kasim (1943), Karahodžić Nisvet (1955), Karahodžić Adnan (1978), Karahodžić Selvedin (1979) i Plivac Ahmet (1934. godine).

Ekshumacija  ubijenih Bošnjaka Čerkazovića i Ljoljića (23 osobe) iz zajedničke jame-grobnice izvršena je 28.04.1999., a  dženaza i ukop je obavljen 12.05.1999. godine u mezarju u Vincu. Dženazu je predvodio tadašnji reisu-l-ulema dr. Mustafa-ef. Cerić.

Izgrađeno šehidsko spomen-obilježje trajno će podsjećati sve posjetice i prolaznike Bošnjake na stravičan zločin koji je počinjen nad Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića, te da će, ako i ne zastanu, barem u prolazu proučiti im Fatihu.

Vjerujemo da će šehidsko sponen-obilježje u Čerkazovićima podsjećati i Srbe na zločin koji počiniše njihova braća Srbi nad nevinim Bošnjacima nad svojim i njihovim komšijama, da će se neki  i postidjeti, te da će ovaj i sve druge zločine osuđivati, jer je uvijek bilo Srba kakav je bio pokojni  Pavle  Marić, koji je štitio Bošnjake ovih sela, i kada mu je sin poginuo, poslije sahrane je rekao: ''Moj sin je poginuo, ali nemojte da bi nekome od Bošnjaka radi toga falila dlaka s glave!!!''

 

Na dan zločina 10. septembra 2016. godine kod šehidskog spomen obilježja u Čerkazovićima okupili su se;  imami, rodbina, komšije i prijatelji ubijenih Bošnjaka te se uz učenje Jasina i dove podsjetili na ovaj strašni zločin i prisjetili ubijenih osoba.

Nakon proučenog Jasina i dove prisutnima su se obratili imam džemata Jezero Semin-ef. Česo i glavni imam MIZ Jajce,  prof. Zehrudin- ef. Hadžić, koji je pored ostalog  posebno naglasio da ćemo se, ako Bog da, 10. septembra i narednih godina na ovom mjestu okupljati kako se zločin počinjen nad Bošnjacima Čerkazovića i Ljoljića ne bi zaboravio.

Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da nagradi sve one koji su svojim prilozima ili radom pomogli izgradnju šehidskog spomen-obilježja u Čerkazovićima, a posebno porodicu Begović koji za to ustupiše svoje zemljište.

Na  kraju ovog teksta želim istaći da sam ja zagovornik da se i na mjestu pogubljenja Bošnjaka Čerkazovića i Ljoljića postavi (ubetonira) poveći kamen na kome bi trebalo  napisati:  „Ovdje je 10.09.1992. godine ubijeno 23 nevinih Bošnjaka“.

Upućujemo dovu Allahu dž.š. da sve ubijene i poginule Bošnjake Čerkazovića i Ljoljića nagradi Firdevsi-džennetom, njihove najmilije da obaspe saburom, a njihove ubice-katile da stigne zaslužena kazna i na dunjaluku i na Ahiretu.  Amin.

Ramiz  Bećirović.

0
0
0
s2smodern
Joomla templates by Joomlashine