0
0
0
s2smodern

Mjesto Jezero, koje se nalazi na tromeđi između Jajca, Mrkonjić Grada i Šipova od davnina je bilo poznato kao mjesto dobrih, čestitih, radinih i nadasve plemenitih Bošnjaka i Bošnjakinja. 

Ljepote ovoga mjesta sa ushićenjem je opisao još davne 1660.godine čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. Jezero je bilo poznato begovsko mjesto. Jezero je u vrijeme Osmanske vlasti bilo kadiluk. Jezero je zatim bilo i mjesto sa velikim brojem visokoobrazovanih Bošnjaka. Stanovništvo  Jezera, njegove  tri mahale; Čaršija, Ada i Lonići činili su Bošnjaci, a nakon Drugog svjetskog rata na tri lokacije; oko željezničke stanice, iznad osnovne škole i na dijelu produžetka Čaršije zvanog Ćimen naselio se znatan broj Srba. 

Međukomšijski odnosi bili su dobri sve do 1986. godine kada za predsjednika Srbije je postavljen Slobodan Milošević koji svojim zapaljivim govorima okuplja Srbe iz cijele Jugoslavije obećavajući im veliku Srbiju i da će svi  da žive u jednoj državi. 

Tako su preko noći osvanule velike slike Miloševića kasnije Haškog optuženika za ratne zločine počinjene nad nesrbima na području bivše Jugoslavije. Po ranije napravljenom projektu i utvrđenom planu Srbi sa područja Šipova postavljaju punkt u naselju Stupne na suprot bošnjačkih sela Čerkazovići i Ljoljići. 

Na ovom punktu razne paravojne formacije potpomognute srpskim policajcima ustavljaju vozila pretresaju i maltretiraju putnike Bošnjake, a dvadest prvog marta u kasnim noćnim satima vrše i prvi napad na ova Bošnjačka sela i to je ustvari početak agresije na područje općine Jajce.

Dvadeset drugog aprila 1992. godine također u noćnim satima paravojne formacije potpomognute Jugoslovenskom armijom koja više nije bila narodna nego samo srpska napadnuto je Jezero. 

Hrabri branitelji Jezera spriječili su četnike  u njihovoj namjeri da tu noć okupiraju mjesto i izvrše svoje zločinačke namjere. U ovom napadu teže je ranjen Samrudin-Samko Hajder, a lakše Mustafa Berber. Dvadeset  trećeg aprila većina civilnog stanovništa napušta Jezero i kreće u muhadžirluk u Jajce, a neki odlaze i dalje. 

U Jezeru ostaju  branitelji i jedan dio stanovništva. Dvadeset sedmog maja 1992. godine pred napad na Jajce četnici puštaju posljednju grupu Bošnjaka da izađu iz opkoljenog Jezera i već nekoliko mjeseci okupiranog Šipova, te za izlaz na slobodnu teritoriju preostaje još samo  čamcima Plivom u toku noći što su neki i učinili. 

U Jezeru ostadoše oni koji su bili uvjereni da im se neće ništa desiti, jer nisu nikome ništa krivi i koji su riješili da ostanu u svojim kućama iako su na dan prvog napada na Jezero sve torture preživjeli zarobljeni Bošnjaci; Ahmet Berber, Huso Ramić i Muradif Hadžić.  

Njih su četnici čitav dan mučili, premlaćivali, a na kraju su morali jesti pometeno smeće garaže posoljeno solju koju je donijela neka srpska snaša rekavši: „Posolite ljudima tu ranu, neslana rana nije ukusna....“.

Nakon okupacije Jezera (2. juna 1992. godine) četnici su džamiju minirali, sve kuće popalila, a sve Bošnjake i Bošnjakinje koji su se toga dana tu zatekli, ili su kroz Jezero prolazili, poubijali. 

Teško je bilo i zamisliti da će se nad ovim časnim insanima izvršiti ovako strašan zločin. Ovaj i drugi počinjeni zločini  još jednom potvrđuju do čega može dovesti radikalna nacionalistička ideologija. 

Zločinci, ohrabreni ogromnom vojnom moći, u odnosu na nas Bošnjake, zatim zaraženi i opijeni mitomanskom mržnjom prema islamu i muslimanima, planski su vršili zločine, te je zločin nad Bošnjacima Jezera samo jedan od bezbroj brutalnih zločina. 

I zaista, najblaže rečeno, to su bili duševno bolesni banditi koji su željeli uništiti sve što podsjeća na islam i muslimane.  Neshvatljivo je odakle im toliki naboj mržnje prema ovim čestitim, plemenitim, dobronamjernim i prema svakome pravednim ljudima. 

Ne znam kako objasniti činjenice rušenja, paljenja, mučenja i ubijanja, nego planom i željom da se preživjeli Jezeraci zaplaše i da im više nikad ne naumpadne  pomisao povratka u Jezero. Svoju mržnju pokazali su čim su upali u Jezero i s velikom količinom  eksploziva u potpunosti srušili džamiju i munaru. Malter sa tih objekata  rasuo se po cijelom Jezeru,  a plamen i dim koji je nastao od zapaljenih kuća i ostale imovine Bošnjaka  bio je toliki da je ispunio  cijeli zračni prostor između Hotomalja  i  Boraka, te Lica iznad hotela  Jajce  i  Stupne.  

Očevici paljenja Jezera 1941. godine su mi pričali da je i tada dim i vatra zacrvenilo sav gore spomenuti prostor.

Zločinci su u okupiranom Jezeru zatekli 26 Bošnjaka. Šest Bošnjaka je iz Ljoljića taj dan krenulo prema Jajcu, a dvoje djece iz Jajca je krenulo prema svom selu Ljoljići. Tog dana, 2. juna 1992. godine, svima se gubi trag, te su do aprila 2002. godine svi vođeni kao nestali. 

U svojoj kući ubijen je pa spaljen Ćosić (Alije) Huso, njegovi zemni ostaci su najprije i pronađeni.U vezi rahmetli Huse iznijeću jedan podatak iz tih predagresijskih dana. Pred agresiju sve džamije na području Jajca su renovirane. Tako smo i džamiju u Jezeru potpuno renovirali, a većinu posla radili smo akcijom. Jedan dan na  akciju sa zaprežnim kolima došao je i Huso Ćosić koji me je zovnuo u abdesthanu i rekao da je došao samo da mi kaže  da od noćas ne noćevam u kući nego da obezbijedim kakvu dobru bundu i da noćevam u šumi u Hotomalju. 

Huso nastavi pa kaže: „Svaki dan slušam šta Srbi govore i javno kažu da ćeš u Jezeru ti hodža biti prvi ubijen“. Moj odgovor Husi je bio: „Hvala ti Huso, ja znam da je to tako i da sam  prvi koga će Srbi ubiti ako imadnu priliku. Ali Huso neka znaš da si ti odmah drugi, odnosno svaki Bošnjak je drugi“.

Kada smo u Jajcu čuli da su u Jezeru prilikom okupacije ovoga mjesta svi Bošnjaci  ubijeni  Husin brat Avdo je nazvao jednog komšiju Srbina i pitao za Husu.  Komšija Srbin mu je rekao da je Huso ubijen, da su ga ubili neki nepoznati vojnici „sa strane“, a da su ga komšije ukopali kod neke šljive. 

Kada je 1996. godine Husin bratić Hajrudin prvi put došao u spaljenu kuću našao je spaljenog Husu u kući gdje je prethodno ubijen. I to je jedna od mnogih laži komšija Srba. Drugo što je interesantno za Husu jeste da su ga Srpske vlasti proglasile mrtvim  i upisale u knjigu umrlih o čemu  postoji dokument. Datum smrti je 02. juni 1992. godine. Od svih ubijenih Srpske vlasti su samo  Husu upisale u knjigu umrlih

Do sada su pronađene identifikovane i ukopane slijedeće osobe:

Zjajo Ferida,Ćosić  Huso, Balešić Aziz, Ramić Sulejman, Mulaosmanović Salih, Ribić Muho i  Nihad, Ahmečković Gane, Karahodžić Muharem, Kasim i Nisvet, Šuškić Muho, Filipović Bakir , Ramić Safeta, Bešlić Mevla, Plivac Ahmet. Do danas nisu pronađeni: Ribić Rasim, Fatma, Hašima i Adem, Ramić Ajša, Zlatka i Elvira, Karahodžić Adem, Adnan i Selvedin, Mulaosmanović Behija, Rešidović Hatidža, Zjajo Ibro, Zahirović Muradif, Šuškić Zuhra, Šuškić Edhem, Đukla Senad i Žerić Jasmin.

Pronađene osobe bile su u dvije masovne jame; u Natpolju i Carevom Polju što znači da su neke osobe nakon ubistva odvezene u Natpolje, a one koje su bile na Carevom Polju vjerovatno su nakon ubistva bačene u Jošavku ili Plivu te su nakon okupacije Jajca iz velikog Jezera izvađene i odvezene na Carevo Polje gdje su zatrpani skupa sa pobijenim jajčanima prilikom  okupacije.

Za sve zločine, pa tako i za zločin u Jezeru Srbi kažu da su to počinili neki nepoznati vojnici „sa strane“, te da komšije neznaju ko je te zločine počinio. Može se desiti da su zaista zločin u Jezeru počinili nepoznati četnici sa strane, ali se ipak nameću neka pitanja na koja bi odgovore trebale dati komšije Srbi:

Kako je moguće da četnici sa strane tačno znaju Bošnjake i Bošnjakinje i da ih baš sve pobiju. Po čemu su „ti stranci“ mogli raspoznati djevojčice Ramić i dječačiće (djecu) Karahodžić. Kako se moglo desiti da Mišo Krndija koji je uvijek bio sa Bošnjacima bude pošteđen? A uvijek je bio sa Bošnjacima, stanovao među Bošnjacima, a nakon okupacije Jezera ostao je sa Srbima.

Domaći Srbi sa područja Jezera iako nisu počinili zločin, oni su ipak saučesnici u tome,  jer nisu ni na koji način spriječili zločince. 

Drugo što je posebno važno istaći jeste da su trebali zaštiti svoje komšije Bošnjake koji su  im uvijek bili dobročinitelji:

Posebnu zaštitu Bošnjacima Jezera trebali su pružiti oni koji su uvijek bili s Bošnjacima, a to su: Mišo, Janko, Lazo, Ostoja i drugi. Zaštitu su trebali pružiti i drugi kojima su Bošnjaci mnogo dobra učinili. 

Ovdje ću spomenuti samo nešto od toga: Fatma-hanuma i njen Rasim u svojoj avliji su uvijek imali sto i stolice, a njihova avlija je bila pravo svratište mnogih prolaznika, te i komšija Srba i srpkinja gdje su se odmarali uz kahvu, šerbe,  hurmašice ili lokume. Magaze Bošnjaka, a posebno Feride hanume bila je prava ostava kupljenih stvari ili odnekle dovezenih, dok bi se s konjem ili nekom zapregom po iste došlo. 

Ibro Zjajo koji je bio obućar na stotine fleka je zalijepio na gumene opanke ili čizme i starijim, a pogotovo djeci komšija Srba bez naknade ili uz minimalnu hediju. 

Muho Ribić je bio trstičar, te je mnogima pri gradnji kuće kao svoju donaciju davao dio trstike za plafone, a Muho Šuškić je kao vrstan armirač armirao mnoge ploče grede i stubove ne tražeći nikakvu naknadu. 

Edhem Šuškić je kao trgovac mnogima robu davao na veresiju pa kada mogu onda  i plate. Cijenjeni čitaoci,  možda se zapitate kako su spomenuti mogli toliko druge pomagati?

Sve ove osobe sam dobro poznavao. To su bili dobro stojeći ljudi. Puno su radili, ali su puno, puno i imali, te su mogli i drugima pomoći i to su izdašno činili.

Plemenitost Bošnjakinja Jezera nisu smjeli zaboraviti komšije Srbi Prisoja i drugih mjesta i morali su ih zaštititi. Navest ću samo još jedan primjer; Koliko puta je Ferida hanuma prevela djecu preko mutne i nabujale rječice Jošavke koja je vrlo često znala biti mutna i prelijevati se preko mostića. 

Svojim očima sam gledao dječicu koja idući u školu ili vraćajući se iz škole stoje uz nabujalu Jošavku, a Ferida-hanuma ih uzme za ručice i prevede, Oni tako radosni nastave put dalje. Zato su se trebali sjetiti dobročinstva ovih plemenitih Bošnjaka i Bošnjakinja pa ih od tih „stranih“ zločinaca zaštititi. 

Zato, s punim pravom kažem da bi se mnogi Srbi sa područja tadašnje Mjesne zajednice, a danas opštine Jezera, kojima su Bošnjaci činili dobro, a oni ih nisu zaštitili trebali bi se stidjeti da Bošnjacima, a pogotovo potomcima ubijenih pogledaju u lice.

Ali ipak, Bošnjaci ovog lijepog i pitomog mjesta postaju žrtvama strašnog zločina, koji se može nazvati i genocidom, jer u Jezeru nije niko preživio niti među Bošnjacima ima živih svjedoka. 

Slobodno se može reći da sve što je na nas muslimane-Bošnjake podsjećalo uništeno je. Zato i nakon dvadeset pet godina ovim tekstom  želim iskazati svoju bol i tugu za ubijenim Bošnjacima i Bošnjakinjama Jezera. Ovaj tekst o ubijenim Bošnjacima Jezera je u povodu obilježavanja godinišnjice od njihovog pogubljenja, a obilježava se u sklopu manifestacije: „Spomen njima, po(r)uka nama'' – dani obilježavanja šehidskog mevluda i zločina na području Medžlisa islamske zajednice Jajce. Ova jedinstvena manifestacija obilježava se već nekoliko godina, te je ispunjena predavanjima, tribinama, okruglim stolovima, mevludom itd. Sadržaji manifestacije održavaju se u; Jezeru, Jajcu, Šipovu, Kokićima, Cvitoviću, Pšeniku...

Neka i ovaj tekst bude jedna napisana  stranica teške i goleme knjige o sudbini Bošnjaka u Bosni i Hercegovini krajem dvadesetog stoljeća..

Kao i mnoge druge žrtve, tako i Jezeraci, nisu samo ubijani, nego su do neshvatljivih granica ponižavani, zlostavljani i mučeni, a nakon ubistva njihova mubarek tijela su bacana u Plivu ili su u neku zajedničku jamu takođe bacana, a zatim bagerima zatrpavana

Drugi dan nakon rušenja i paljenja Jezera, u jednoj emisiji na RTV  Jajce, izjavio  sam da ćemo IN ŠAA  ALLAH,  ponovo sve obnoviti kako je bilo i nastojati da naše voljeno Jezero bude još i  ljepše.  

Kada sam po završetku agresije na BiH u oktobru 1995. godine posjetio Jezero,  stojeći na ostatku srušene munare Sultan Bajazidove džamije i gledajući potpuno spaljeno i uništeno Jezero u jednom trenutku kao da čuh glasove dobrih Jezeraka koji zovu: «Upomoć, upomoć, evo dušmani nas muče i ubijaju potpuno nevine, na bi gajri hak». 

I zaista u tom trenutku stavljajući sebe u njihov položaj, osjetih neopisivu bol kao da mene lično ubijaju, jer zlikovci bi toga dana i nas sve pobili da smo se tu zatekli.

Kako sam se tih trenutaka osjećao nemoguće je  opisati, ali i sama pomisao na ono što se u Jezeru desilo izaziva bol u srcu i neku vrstu šoka, a suze same niz moje lice teku, teku. 

Kada je ostatak ove munare u pitanju da kažem još nešto vezano za ovaj dio munare: 

U Ramazanu 1998. godine u Jezero se iz muhadžirluka u tek obnovljene kuće vratilo nekoliko porodica. Za jedan iftar došao sam kod Ibrahima i Fatime Berber rekavši im da ću nakon proučenog ezana na ostatku munare doći da iftarimo. 

Njihovoj radosti nije bilo kraja. Kada sam se ispeo na taj dio munare ezan sam zaučio sa velikom emocijom. To je bio ezan kakav se samo poželjeti može. 

Pošto je to bilo zimsko doba, mrak se pomalo već spustio, a bilo je malo i magle. U tom trenutku na krovu kuće porodice Sulejmena Ramića krov su radili  radnici Srbi iz Prijedora. 

Kada su čuli riječi Allahu ekber, Allahu ekber svi su skrova brže bolje sletili, neki koji su bili naniže i skočili, a zatim su izletili na put da vide odakle čuju riječi ezana. Sa suprotne strane ovaj događaj su posmatrali neki Bošnjaci i naravno da su im se smijali. 

Sve se ipak dobro završilo. Ja sam ezan do kraja sa istim emocijama i jednakim tonom proučio, a pomenuti majstori su vidjeli da za njih nema nikakve opasnosti te su svoj posao nastavili.

Sa Ibrahimom i Fatima-hanumom ja sam u Jezeru nakon dugih  šest  godina slatko s apetitom iftario. 

Na  kraju ovoga teksta želim istaći da je krajnje vrijeme da proradi savjest kod onih koji znaju više o zločinu nad Bošnjacima Jezera  i  da kažu ko je zločin počinio, (za ovaj zločin još nije niko procesuiran) te da kažu na kojem mjestu su sakrivena njihova mubarek tijela, kako bi se identifikovala i u mezarju ukopala. 

Ovo bi bar donekle umanjilo bol porodicama ubijenih,  doprinijelo  uspostavljanju povjerenja među ljudima, jer bez povjerenja među ljudima u jednom mjestu teško je očekivati prosperitet,  napredak, srećniji i udobniji život stanovnika.

 Iznošenjem istine o zločincima i imenovanjem zločinaca skinula bi se i najmanja sumnja, a time i odgovornost  sa onih koji u zločinu nisu učestvovali i koji svoje ruke nisu okrvavili.

Kada je u pitanju pronalazak zemnih ostataka ubijenih Jezeraka iznijet ću slijedeće: Prilikom jedne moje posjete (1999 god.)  Đukli Husi u Đumezlijama navratio je jedan stariji nama dobro poznati Srbin, te smo uz kahvu razgovarali i o zločinu u Jezeru, te sam mu rekao da bi barem trebali da saznamo gdje su kosti ubijenih, na što je on uzvratio da će se sve to saznati kada mi, ovi stariji pomremo, što me malo naljutilo te sam mu rekao da to od njega nije pošteno, a da sam ga do tada smatrao poštenim domaćinom.

Na kraju ovog kazivanja o zločinu nad Bošnjacima Jezera, želim da  kazivanje o ovim časnim insanima bude i ostane opomena i danju i noću, u sadašnjosti i budućnosti, neka onemogući zaborav, te da bude moj skroman doprinos da ih se uvijek sjećamo, a Svemogućem Allahu dž.š. upućujem DOVU da ih sve nagradi FIRDEVSI  DŽENNETOM,  njihove najmilije da obaspe saburom, a sve zločince, mučitelje i ubice da stigne zaslužena kazna i na Dunjaluku i na Ahiretu. Amin!

 

RAMIZ BEĆIROVIĆ

 

0
0
0
s2smodern
Joomla templates by Joomlashine